Grad Tripoli, 1766.; izvor: Biblioteca del Museo di Storia naturale e dell'Acquario civico di Milano putem Wikimedia Commons. Javna domena. 

Autor: Osama Qatrani

Kako bi se razumjela današnja kriza u Libiji, najprije je potrebno uzeti u obzir povijesne, zemljopisne i etničke temelje koji prethode nastanku moderne države. Prije 1951. godine nije postojala jedinstvena država pod nazivom Libija. Umjesto toga, taj je teritorij bio podijeljen na tri zasebne regije: Barku (Cirenaiku) na istoku, Tarabulus al-Gharb (Tripolitaniju) na zapadu i Fezan na jugu, pri čemu je svaku od njih obilježavao vlastiti etnički sastav, kolonijalno iskustvo i specifičan politički razvoj.

Cirenaika (Barka): istočno uporište

Cirenaika, čije je središte Benghazi, oduvijek se isticala izraženim arapskim identitetom i plemenskom strukturom. Njezino stanovništvo održava snažne kulturne i jezične veze s Egiptom i Sudanom. Tijekom Drugog svjetskog rata regija je došla pod britansku vojnu upravu nakon što su talijanske snage izgubile kontrolu u korist Saveznika.

U lipnju 1949., nakon poraza nacističke Njemačke i fašističke Italije, Velika Britanija formalno je priznala neovisnost Cirenaike pod emirom Idrisom al-Senussijem, duhovnim sufističkim vođom. Time je Cirenaika postala prva i jedina regija u Sjevernoj Africi koja je stekla međunarodno priznatu neovisnost prije vala dekolonizacije 1950-ih i 1960-ih. Nakon toga pridružila se Arapskoj ligi kao osma članica te je održavala bliske diplomatske odnose s Ujedinjenom Kraljevinom.

Fezan: zaboravljeni jug

Fezan, čije je središte grad Sabha, etnički je raznolika pustinjska regija. Njegovo stanovništvo obuhvaća Tuarege, Tebue, arapske manjine te potomke zajednica iz subsaharske Afrike. Povijesno gledano, regijom je nakon Drugog svjetskog rata upravljala Francuska, iako je Italija prethodno svojatala dijelove teritorija u sklopu svojeg kolonijalnog projekta.

Zbog svojeg zemljopisnog položaja Fezan je snažnije povezan sa Sahelom nego s Mediteranom, a graniči s Nigerom, Čadom i Alžirom. Središnja vlast u Tripoliju često je zanemarivala ovu regiju, koja se i danas suočava s nerazvijenošću, trgovinom ljudima i vanjskim uplitanjima.

Tripolitanija: obalna moć i kolonijalno naslijeđe

Tripolitanija, s Tripolijem kao glavnim gradom, površinom je najmanja regija u Libiji, ali ujedno i najgušće naseljena.

Tijekom talijanskog kolonijalnog razdoblja Tripolitanija je bila usko povezana s Rimom. Postala je glavno odredište talijanskih doseljenika te je surađivala s fašističkom Italijom u suzbijanju antikolonijalnog otpora.

Povijesni izvori, uključujući talijanske arhive i svjedočanstva očevidaca, upućuju na to da su tijekom 1920-ih i 1930-ih lokalni čelnici i vjerski autoriteti izdavali vjerska odobrenja (fatve) kojima su poticali borce da se pridruže talijanskim milicijama. Te su snage, poznate kao „tripolitanijske skupine”, sudjelovale u operacijama protiv otpora u Cirenaiki, što je dovelo do uhićenja, progona i pogubljenja istaknutih antikolonijalnih vođa.

Godine 1937. talijanski fašistički vođa Benito Mussolini primio je libijske delegate, među kojima su bili i istaknuti vjerski predstavnici iz Tripolija, poput šeika Tahera al-Qarmalija i šeika al-Dhibanija, koji su predstavljali islamsko vodstvo Tripolitanije.

Taj je događaj bio dio šire fašističke propagandne kampanje osmišljene kako bi se stvorio dojam potpore kolonijalnoj vlasti i suzbio rastući utjecaj senusijskog otpora u Cirenaiki. Jedan od najsimboličnijih činova bila je ceremonija održana 1937. u Tripoliju, na kojoj je Mussoliniju dodijeljen „Mač islama” uz podršku libijskih uglednika. Te su iscenirane ceremonije služile i kao kolonijalni spektakl i kao ideološko sredstvo za potkopavanje antikolonijalnih pokreta na istoku.

Yusuf Krish drži Mač islama dodijeljen Mussoliniju u Tripoliju 1937. godine; izvor: Wikimedia Commons.

Unija iz 1951. i sporni identitet

Nakon poraza Italije i Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Tripolitanija se našla u političkoj izolaciji, dok je Cirenaika već ranije stekla međunarodno priznanje. Godine 1951., uz potporu Ujedinjenih naroda, uspostavljena je savezna država s kraljem Idrisom I. na čelu, kojom su tri regije ujedinjene pod imenom „Libija”. Naziv „Libija” službeno je usvojen 1934. godine, nakon administrativnog ujedinjenja Tripolitanije i Cirenaike pod talijanskom kolonijalnom vlašću, što je provedeno Kraljevskim dekretom br. 2012.

Ukidanje federalizma i početak centralizacije (1963. – 1969.)

Od 1951. do 1963. Libija je funkcionirala kao federalna monarhija, pri čemu je svaka regija imala vlastiti parlament i proračun. Međutim, 1963. godine središnja vlast, kojom su dominirale elite iz Tripolitanije, ukinula je federalni sustav i koncentrirala moć u Tripoliju. Taj je zaokret izazvao duboko nezadovoljstvo, osobito u istočnom dijelu zemlje.

Godine 1969. pukovnik Muammar Gaddafi preuzeo je vlast vojnim udarom, svrgnuvši monarhiju. Njegov je režim dodatno učvrstio centraliziranu vlast, ukinuo plemensku autonomiju te preraspodijelio prihode od nafte kroz netransparentne političke mreže. I Cirenaika i Fezan sustavno su bili marginalizirani, kako politički tako i ekonomski.

Revolucija 2011. i povratak povijesnih podjela

Revolucija iz 2011. godine, nadahnuta Arapskim proljećem, dovela je do Gadafijeva pada. No umjesto da rezultira stabilnim jedinstvom, ponovno je oživjela duboko ukorijenjene povijesne podjele. Postgadafijevski politički krajolik obilježen je pojavom suparničkih vlada, isprva između Općeg nacionalnog kongresa u Tripoliju i Zastupničkog doma u Tobruku, a kasnije između frakcija na istoku povezanih s Khalifom Haftarom – istaknutom libijskom vojnom figurom koja je nekoć služila kao časnik u Gadafijevoj vojsci prije prebjega – te vlasti na zapadu koje su uživale potporu UN-a.

Ovaj raspad institucionalnog poretka ne samo da je intenzivirao građanski rat, već je i otvorio prostor ponovnoj artikulaciji libijskih povijesnih regionalnih identiteta. Kako je središnja vlast gubila moć, svaka od triju povijesnih regija počela je izražavati zasebne političke i kulturne težnje:

Cirenaika (Barka), s iskustvom ranog feudalnog uređenja (1951. – 1963.), zagovarala je obnovu feudalnog sustava koji bi joj osigurao zakonodavnu i financijsku autonomiju. Fezan, koji je dugo bio marginaliziran u nacionalnom razvoju, zahtijevao je veću kontrolu nad vlastitim resursima i lokalnom upravom. Tripolitanija je, nasuprot tomu, ostala fragmentirana, obilježena sukobljenim milicijama, preklapajućim središtima moći i duboko ukorijenjenim mrežama klijentelizma.

Nedavni sukobi i pitanje jedinstva

U Tripoliju su tijekom 2024. i 2025. godine izbili novi sukobi između suparničkih naoružanih skupina koje se bore za kontrolu nad državnim institucijama i gospodarskim resursima. Unatoč naporima UN-a, Libija još uvijek nije održala nacionalne izbore.

Mnogi stručnjaci danas smatraju da korijen krize leži u zanemarivanju libijske povijesti prije 1951. godine — njezina regionalizma, raznolikosti i složenog identiteta.

Ova fragmentacija nije bila tek posljedica političkog rivalstva, već odraz osporavanog legitimiteta i različitih vizija budućnosti Libije. Kolaps središnje države tako je postao katalizator za ponovno jačanje regionalne svijesti, pretvarajući libijski sukob u višedimenzionalnu borbu – ne samo za vlast, već i za identitet, način upravljanja i povijesnu pravdu.