Grad Tripoli, 1766.; izvor: Biblioteca del Museo di Storia naturale e dell'Acquario civico di Milano putem Wikimedia Commons. Javna domena. 

Autor: Osama Qatrani

Da bismo razumjeli današnju krizu u Libiji, najprije treba uzeti u obzir povijesne, zemljopisne i etničke okolnosti koje su oblikovale područje prije nastanka moderne države. Prije 1951. godine nije postojala jedinstvena država pod nazivom Libija. Umjesto toga, taj je teritorij obuhvaćao tri zasebne regije: Barku (Cirenaiku) na istoku, Tarabulus al-Gharb (Tripolitaniju) na zapadu i Fezan na jugu. Svaka od njih imala je vlastiti etnički sastav, kolonijalno iskustvo i politički razvoj.

Cirenaika (Barka): istočno uporište

Cirenaika, čije je središte Benghazi, povijesno je bila najizraženije arapska i plemenski ustrojena od svih libijskih regija. Njezino stanovništvo održava snažne kulturne i jezične veze s Egiptom i Sudanom. Tijekom Drugog svjetskog rata regija je došla pod britansku vojnu upravu nakon što su Saveznici porazili talijanske snage i preuzeli kontrolu nad tim područjem.

U lipnju 1949., nakon poraza nacističke Njemačke i fašističke Italije, Velika Britanija formalno je priznala neovisnost Cirenaike pod emirom Idrisom al-Senussijem, duhovnim vođom sufijskog reda Senusija. Time je Cirenaika postala prva i jedina regija u Sjevernoj Africi koja je stekla međunarodno priznatu neovisnost prije vala dekolonizacije 1950-ih i 1960-ih. Nakon toga pridružila se Arapskoj ligi kao njezina osma članica te je održavala bliske diplomatske odnose s Ujedinjenom Kraljevinom.

Fezan: zaboravljeni jug

Fezan, čije je središte grad Sabha, etnički je raznolika pustinjska regija. Njegovo stanovništvo obuhvaća Tuarege, Tebue, arapske manjine te potomke zajednica iz subsaharske Afrike. Povijesno gledano, regijom je nakon Drugog svjetskog rata upravljala Francuska, iako je Italija prethodno svojatala dijelove teritorija u sklopu svojeg kolonijalnog projekta.

Zbog svojeg zemljopisnog položaja Fezan je snažnije povezan sa Sahelom nego sa Sredozemljem, a graniči s Nigerom, Čadom i Alžirom. Središnje vlasti u Tripoliju često su zanemarivale ovu regiju, koja se i danas suočava s nedovoljnom razvijenošću, trgovinom ljudima i vanjskim uplitanjima.

Tripolitanija: obalna moć i kolonijalno naslijeđe

Tripolitanija, s Tripolijem kao glavnim gradom, površinom je najmanja libijska regija, ali ujedno i najgušće naseljena.

Tijekom talijanskog kolonijalnog razdoblja Tripolitanija je bila usko povezana s Rimom. Postala je glavno odredište talijanskih doseljenika te je surađivala s fašističkom Italijom u suzbijanju antikolonijalnog otpora.

Povijesni izvori, uključujući talijanske arhive i svjedočanstva očevidaca, upućuju na to da su tijekom 1920-ih i 1930-ih čelnici i vjerski autoriteti u Tripolitaniji izdavali su vjerska odobrenja (fatve) kojima su poticali lokalne borce da se pridruže talijanskim milicijama. Te su snage, poznate kao „tripolitanijske postrojbe”, sudjelovale u operacijama protiv otpora u Cirenaiki, što je dovelo do uhićenja, progonstva i pogubljenja istaknutih antikolonijalnih vođa.

Godine 1937. talijanski fašistički vođa Benito Mussolini primio je libijsko izaslanstvo, među čijim su članovima bili i istaknuti vjerski predstavnici iz Tripolija, poput šeika Tahera al-Qarmalija i šeika al-Dhibanija, koji su predstavljali islamsko vodstvo Tripolitanije.

Taj je događaj bio dio šire fašističke propagandne kampanje osmišljene kako bi se stvorio dojam potpore kolonijalnoj vlasti i suzbio rastući utjecaj senusijskog otpora u Cirenaiki. Jedan od najsimboličnijih činova bila je ceremonija održana 1937. u Tripoliju, na kojoj je Mussoliniju dodijeljen naslov „Mač islama”, uz podršku libijskih uglednika. Te su iscenirane ceremonije služile i kao kolonijalni spektakl i kao ideološko sredstvo za potkopavanje antikolonijalnih pokreta na istoku.

Yusuf Krish drži Mač islama dodijeljen Mussoliniju u Tripoliju 1937. godine; izvor: Wikimedia Commons.

Unija iz 1951. i pitanje identiteta

Nakon poraza Italije i Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Tripolitanija se našla u političkoj izolaciji, dok je Cirenaika već ranije stekla međunarodno priznanje. Godine 1951., uz potporu Ujedinjenih naroda, uspostavljena je savezna država pod vodstvom kralja Idrisa I., čime su tri regije ujedinjene pod imenom „Libija”. Naziv „Libija” službeno je usvojen 1934. godine, nakon administrativnog ujedinjenja Tripolitanije i Cirenaike pod talijanskom kolonijalnom vlašću, što je provedeno Kraljevskim dekretom br. 2012.

Ukidanje federalizma i početak centralizacije (1963. – 1969.)

Od 1951. do 1963. Libija je funkcionirala kao federalna monarhija, pri čemu je svaka regija imala vlastiti parlament i proračun. Međutim, 1963. godine središnja vlast, kojom su dominirale elite iz Tripolitanije, ukinula je federalni sustav i koncentrirala vlast u Tripoliju. Taj je zaokret izazvao duboko nezadovoljstvo, osobito u istočnom dijelu zemlje.

Godine 1969. pukovnik Muammar Gaddafi preuzeo je vlast vojnim udarom i svrgnuo monarhiju. Njegov je režim dodatno učvrstio centraliziranu vlast, ograničio plemensku autonomiju te preraspodijelio prihode od nafte kroz netransparentne mreže političkog pokroviteljstva. I Cirenaika i Fezan sustavno su bili marginalizirani, kako politički tako i ekonomski.

Revolucija 2011. i povratak starih podjela

Revolucija iz 2011. godine, nadahnuta Arapskim proljećem, dovela je do pada Gadafijeva režima. No umjesto da donese jedinstvo, ponovno je oživjela duboko ukorijenjene povijesne podjele. Politički krajolik nakon Gadafijeva pada obilježila je pojava suparničkih vlada, isprva Općeg nacionalnog kongresa u Tripoliju i Zastupničkog doma u Tobruku, a potom i sukob između frakcija na istoku povezanih s Khalifom Haftarom, istaknutim libijskih vojnim dužnosnikom koji je nekoć bio časnik u Gadafijevoj vojsci, ali kasnije je prebjegao, i vlasti na zapadu koje su uživale potporu UN-a.

Raspad institucionalnog poretka nije samo dodatno produbio građanski rat nego je otvorio prostor i za ponovno jačanje povijesnih regionalnih identiteta Libije. Kako je središnja vlast gubila moć, svaka od triju povijesnih regija počela je sve snažnije isticati vlastite političke i kulturne interese:

Cirenaika (Barka), sa svojim nasljeđem federalizma iz razdoblja 1951. – 1963., zagovarala je obnovu federalnog sustava koji bi joj osigurao zakonodavnu i financijsku autonomiju. Fezan, dugo marginaliziran u nacionalnom razvoju, zahtijevao je veću kontrolu nad vlastitim resursima i lokalnom upravom. Tripolitanija je, nasuprot tomu, ostala fragmentirana, opterećena sukobima među milicijama, preklapajućim središtima moći i duboko ukorijenjenim mrežama klijentelizma.

Nedavni sukobi i pitanje jedinstva

U Tripoliju su tijekom 2024. i 2025. godine izbili novi sukobi između suparničkih naoružanih skupina koje se bore za kontrolu nad državnim institucijama i gospodarskim resursima. Unatoč naporima UN-a, Libija još uvijek nije održala nacionalne izbore.

Mnogi stručnjaci danas smatraju da korijen krize leži u zanemarivanju libijske povijesti prije 1951. godine — njezina regionalizma, raznolikosti i složenog identiteta.

Ova fragmentacija nije bila tek posljedica političkog rivalstva, već dublji odraz osporavanja legitimnosti vlasti i različitih vizija budućnosti Libije. Slabljenje središnje države tako je postalo katalizator ponovnog jačanja regionalne svijesti, pretvarajući libijski sukob u višedimenzionalnu borbu – ne samo za vlast, nego i za identitet, upravljanje državom i povijesnu pravdu.