Most Qasmiya na rijeci Litani koji povezuje južni Libanon s ostatkom zemlje nakon što ga je izraelska vojska uništila 22. ožujka 2026. godine. Fotografija organizacije Megaphone na platformi Wikimedia Commons (CC BY 4.0).

Napisao Mohamed Soufan

Platforme društvenih mreža poput X-a (bivšeg Twittera) često se smatraju odrazom javnog mišljenja, pri čemu novinari koriste trendove i objave na društvenim mrežama kako bi zaključili kakvo je šire raspoloženje javnosti, posebno tijekom političkih sukoba.

Popularne teme i viralne objave mogu ostaviti dojam široke i reprezentativne javne rasprave, no on često može biti varljiv. Analiza internetskih rasprava povezanih s Libanonom pokazala je da mala manjina korisnika može dominirati vidljivošću i interakcijama, pri čemu je 1 % najaktivnijih korisnika činilo više od 60 % ukupnog angažmana.

Ako nekolicina izrazito aktivnih računa oblikuje većinu onoga što vidimo, što onda zapravo predstavlja „javno mišljenje” na internetu?

Neznatna manjina

Aktivnosti poput lajkova, dijeljenja i komentiranja objava nije ravnomjerno raspoređen. Mala skupina izrazito aktivnih ili vrlo vidljivih računa privlači nerazmjerno velik dio pažnje. Kao rezultat toga, ograničen broj glasova može oblikovati narative, pojačavati određena stajališta i određivati ton rasprave.

Međutim, to nije uvijek očito. Ponavljano izlaganje sličnim porukama može stvoriti dojam konsenzusa, čak i kada ga zapravo potiče uski segment korisnika.

To postaje jasno u skupu podataka koji sam sastavio od objava na arapskom jeziku o Hezbollahu na X-u. Skup podataka uključuje 15.767 objava od 8148 jedinstvenih korisnika prikupljenih između 1. i 8. ožujka 2026. Objave su identificirane pomoću varijacija ključne riječi „Hezbollah” na arapskom jeziku, a angažman je mjeren kao zbroj lajkova, dijeljenja i komentiranja objava. Računi su klasificirani kao medijski ili nemedijski na temelju podataka iz profila uz dodatnu ručnu provjeru računa s najvećim angažmanom.

Rezultati otkrivaju izražen jaz između sudjelovanja i vidljivosti. Nemedijski korisnici čine 89,6 % računa i objavljuju 79,9 % svih objava, no gornjih 1 posto korisnika ostvaruje 61,5 % ukupnog angažmana. Gornjih 5 posto ostvaruje 90,6 %, a gornjih 10 % čak 96,2 %.

Medijski računi, iako čine samo 10,4 % korisnika, predstavljaju 29,6 % korisnika iz gornjeg 1 % po angažmanu te primaju otprilike 34 % više angažmana po objavi nego nemedijski korisnici; u prosjeku oko 41 interakciju po objavi, u usporedbi s 31. Istodobno, nemedijski korisnici i dalje generiraju većinu ukupnog angažmana (74,8 %), prvenstveno zahvaljujući znatno većem broju objava.

Izvan društvenih mreža

Posljedice nadilaze same društvene mreže. U praksi se novinari, istraživači i publika tijekom događaja koji se brzo razvijaju često okreću platformi X kako bi stekli dojam o tome što se događa i kako ljudi reagiraju. Trendovi, objave koje se masovno dijele i vidljiv angažman mogu brzo postati svojevrsni pokazatelj javnog mišljenja.

Ali ti signali nisu neutralni. Istraživanje Shannon McGregor pokazuje da se novinari ponekad oslanjaju na trendove na društvenim mrežama kao pokazatelje javnog mišljenja iako korisnici koji pokreću te trendove nisu reprezentativni za širu populaciju. Objavu koja se masovno dijeli ili hashtag koji je u trendu lako je doživjeti kao odraz dominantnog raspoloženja javnosti, čak i kada zapravo odražava aktivnost relativno male, ali vrlo angažirane skupine ljudi.

Podaci organizacije Pew Research Center pokazuju da je politička aktivnost na platformi X koncentrirana među malim dijelom korisnika. Kada isti računi i ista stajališta dominiraju onime što je vidljivo, mogu utjecati na način na koji se događaji prikazuju koje se glasove pojačava, a koje perspektive zanemaruje.

Ta se dinamika može sama od sebe dodatno učvršćivati. Sadržaj koji rano stekne vidljivost vjerojatnije će ponovno biti viđen, dijeljen i dodatno pojačan zbog čega određene interpretacije mogu djelovati raširenije nego što zapravo jesu.

Također, podaci s društvenih mreža i dalje pružaju vrijedne uvide u način na koji se informacije šire i kako se oblikuju narativi, no zahtijevaju pažljivo tumačenje. Time se fokus pomiče s pitanja „Što svi govore?” na pitanje „Tko se vidi i čuje te zašto?”

U kontekstu sukoba to je važno. Kada mala skupina dominira onime što je vidljivo, može se stvoriti dojam konsenzusa ondje gdje on zapravo ne postoji. Za one koji prate događaje u Libanonu, vrlo vidljive reakcije često više odražavaju pojačavanje određenih poruka nego stvarni društveni konsenzus, zbog čega internetski diskurs može biti varljiv pokazatelj javnog mišljenja.