Naserovo jezero, Egipat. Fotografija: Carole Raddato / Flickr (CC BY-SA 2.0).

Ovaj članak autora Ahmada Matarika izvorno je objavljen na arapskom jeziku na portalu Raseef22 7. srpnja 2025. godine. Uređeni prijevod objavljen je na platformi Global Voices u sklopu sporazuma o medijskom partnerstvu.

Kada je Egipat 1954. godine započeo ozbiljne planove za izgradnju Asuanske visoke brane, pozornost svjetske javnosti brzo se usmjerila na blaga Nubije, drevne zemlje koja se proteže preko današnjih granica Egipta i Sudana. Ta prostrana regija, koja obuhvaća područje otprilike od Asuana do četvrtog katarakta u Sudanu, bila je dom hramovima, grobnicama i natpisima uklesanim u stijene — ostacima tisućljeća međusobno povezanih civilizacija. No golemo jezero prijetilo je potapanjem tih nezamjenjivih tragova čovječanstva.

Egiptu to nije bila prva takva dilema. Još 1902. godine, kada je izgrađena prva Asuanska brana, inženjeri su nastojali zaštititi ugrožene hramove poput onoga na otoku File, dok su neke nubijske obitelji bile prisiljene preseliti se na više predjele, iako tada još nisu u potpunosti izgubile svoju zemlju. Međutim, Visoka brana bila je pothvat posve drugačijih razmjera. Novo jezero, u Egiptu poznato kao Naserovo jezero, a u Sudanu kao Nubijsko jezero, potopilo bi stotine kilometara plodnih dolina, arheoloških nalazišta i čitave zajednice.

Otok File, potopljen nakon izgradnje brane. Fotografija: Wikimedia Commons.

Apel za spas prošlosti

Zahvaljujući neumornom lobiranju egipatskog ministra kulture Tharwata Okashe, UNESCO je pristao predvoditi međunarodnu akciju spašavanja bez presedana. U ožujku 1960. godine organizacija je osnovala odbor svjetskih stručnjaka pod predsjedanjem švedskog kralja Gustafa VI., pokrenuvši ono što je nazvala „najvećom arheološkom akcijom spašavanja svih vremena”.

Ipak, u tim se trijumfalističkim narativima izgubio još jedan vapaj za pomoć – onaj iz Sudana.

Tiši apel Sudana

Svega šest mjeseci nakon međunarodnog apela Egipta 1959. godine, Sudan je uputio vlastiti poziv za spas svojeg dijela Nubije. Taj manje poznati apel nastojao je spasiti hramove, grobnice i crteže na stijenama u arheološki vjerojatno najbogatijoj regiji Sudana — u zemlji koja je tisućljećima bila i susjed i partner drevnim egipatskim kraljevstvima.

No, Sudan je čekala znatno teža bitka. Budući da je neovisnost stekao tek 1956. godine, raspolagao je s daleko manje resursa i slabijim međunarodnim utjecajem. Mnoga su njegova nalazišta bila jedva istražena ili potpuno nepoznata. Kako je i sam UNESCO kasnije priznao, „sudanska Nubija, za razliku od egipatske, bila je praktički neistražena”.

Sudan je reagirao brzo. Prije nego što je ijedan spomenik mogao biti premješten, vlada je naložila zračno snimanje cijelog ugroženog područja — 113 milja doline Nila — nakon čega su uslijedila detaljna arheološka istraživanja. Bila je to utrka s vremenom jer je 1964. godine voda iz akumulacije počela nadirati prema jugu.

Premještanje hramova

U konačnici su četiri hrama i jedna grobnica visokog dostojanstvenika odabrani za premještanje u novi prostor Nacionalnog muzeja Sudana u Kartumu. Pod vodstvom njemačkog arhitekta Friedricha Hinkela radnici su kemijski tretirali trošne kamene blokove, rastavljali ih dio po dio, prevozili teglenicama do Wadi Halfe, a potom ih ukrcavali na vlakove prema prijestolnici.

Kip Ramzesa Velikog u Velikom hramu u Abu Simbelu ponovno se sastavlja nakon što je 1967. premješten kako bi bio spašen od poplave. Wikimedia Commons (javno dobro).

Među njima su bili hram Akša, koji je sagradio Ramzes II. i koji je u Kartum stigao 1968. godine, te Buhen, masivni hram-tvrđava podignut za vrijeme kraljice Hatšepsut i Tutmozisa III. Premještanje Buhena trajalo je od 1963. do 1969. godine. Bio je to mukotrpan pothvat spašavanja zdanja koje je nekoć čuvalo južnu granicu Egipta.

U blizini je drevni reljef na stijeni Jebel Sheikh Suleiman svjedočio o tome kako je prva egipatska dinastija osvojila Nubiju. Radnici su pažljivo izrezali cijelu stijenu i postavili je u vrt muzeja. Uslijedila su dva hrama iz Semne te grobnica princa Djehutyhotepa, ukrašena živopisnim rezbarijama. Do 1970. godine ovi su spomenici ponovno podignuti oko umjetnog vodenog kanala koji je trebao dočarati Nil — bila je to gorko-slatka replika njihove izgubljene domovine.

Cijena egipatskog sna

Unatoč tim uspjesima, veći dio potopljene sudanske Nubije nestao je pod vodom. Kako je to slavno sažela francuska arheologinja Christiane Desroches Noblecourt: „Velika većina hramova spašena je, a ipak je znatan dio Nubije nestao.”

Nije se radilo samo o stijenama. Čitave nubijske zajednice bile su iskorijenjene. U Sudanu je oko 54 000 ljudi preseljeno u na brzinu izgrađeno naselje New Halfa na istoku zemlje. Lišeni svog tradicionalnog okruženja uz rijeku, mnogi su izgubili jezik i kulturne obrasce. Sudanski pisac Osman Ahmed Nour opisao je kako su topli sumporni izvori, nekoć mjesto hodočašća u blizini Dongole, zauvijek ostali potopljeni. „Prije Visoke brane”, napisao je, „ljudi su dolazili izdaleka na te terapeutske kupke. Poslije je sve bilo pod vodom.”

Egipatski Nubijci doživjeli su sličnu sudbinu, preseljeni u Kom Ombo, gdje ih je odvojenost od pradjedovine s vremenom udaljila od njihova jezika. Ironično, desetljećima kasnije egipatska je vojska koristila nubijski kao tajni kodni jezik tijekom rata 1973. godine, jer je u međuvremenu većini Egipćana postao potpuno nerazumljiv.

Ponovno otkrivanje Nubije

Ako je u cijeloj situaciji postojala barem jedna svijetla točka za Sudan, bila je to činjenica da je gradnja brane potaknula val arheoloških istraživanja. U grozničavom razdoblju prije potapanja broj stranih misija skočio je sa 6 u 1960. godini na 22 misije iz 17 različitih zemalja. Ovi su timovi otkrili gradove iz kršćanskog razdoblja, srednjovjekovne crkve i bogata grobišta, što je iz temelja proširilo poznatu povijest sudanske Nubije.

Poljska misija otkrila je jedinstvenu crkvu i vrijedne artefakte. Tim iz Gane iskopao je ostatke velikog kršćanskog grada u blizini Debeire. Jugoslavenski tim spasio je zidne slike iz crkve u Abd el-Qadiru. Opsežna istraživanja Istočne Njemačke dokumentirala su 40 lokaliteta na gotovo 140 kilometara, uključujući 13 dotad nepoznatih. Pronađeni su i višejezični dokumenti na arapskom, nubijskom i starijim pismima, koji su bacili novo svjetlo na književnu prošlost Sudana.

Godine 1971. službeno je otvoren novi Nacionalni muzej, čiji su vrtovi postali dom hramovima koji su nekoć stajali stotinama milja uzvodno. Oko njih su smještena blaga iz Meroëa i Wadi Halfe — snažno svjedočanstvo slojevitih civilizacija Sudana. Za mnoge Sudance, kako je kasnije istaknuo UNESCO, ovo je spašavanje „probudilo osjećaj nacionalnog ponosa na prošlost koju su mogli nazvati svojom”.

Odjeci gubitka

Ipak, sama baština nije mogla zaliječiti bol zbog raseljavanja. Nubijci s obje strane granice skladali su sjetne pjesme o svojim potopljenim domovinama. U Egiptu je glazbenik Hamza El Din učinio sudbinu Nubije potresnim središtem svog opusa. U Sudanu su seljani izvodili predstave i pjesme kojima su čuvali sjećanje na tugu zbog prisilne migracije.

Danas, dok se Sudan suočava s novim previranjima, čak su i ova spašena blaga pod prijetnjom. Prošle su godine dužnosnici izvijestili da je muzej u Kartumu opljačkan, a artefakti su se počeli pojavljivati na crnom tržištu u Južnom Sudanu.

To je snažan podsjetnik: iako su hramovi Nubije preneseni na sigurno, ljudske priče — o egzilu, izgubljenim jezicima i potopljenim sjećanjima — još uvijek čekaju da se s njima suočimo. Za Nubijce u Sudanu i Egiptu, Asuanska brana ostaje trajni podsjetnik na veliku, često zanemarenu žrtvu.