Afganistanske polažu sveučilišni ispit. Snimka zaslona iz videa „Afganistanke polažu sveučilišne ispite dva tjedna nakon napada u učionici” s YouTube kanala AFP News Agency.

Ovaj članak napisala je Fareshtah 2025. godine. Objavljen je uz njezin pristanak u sklopu posebnog serijala koji donosi priče mladih žena i djevojaka iz Afganistana nakon što su Talibani preuzeli vlast u kolovozu 2021.

Dobro sam upoznata s pojmom „rat između Talibana i vlade” jer sam od djetinjstva svjedočila kompromisima i sukobima između te dvije strane. Naša je sudbina uvijek  oscilirala zbog njihovih postupaka i odluka.

Rođena sam u posljednjoj godini prvog talibanskog režima (1996.–2001.) u središnjoj afganistanskoj pokrajini Ghor. Srećom, dobila sam pravo na obrazovanje nakon pada prvog režima. Još se sjećam uzbuđenja svog prvog dana u školi, kada sam odjenula crnu uniformu i bijeli šal. Bio je to poseban osjećaj!

Još nisam bila upisala fakultet kada smo u veljači 2020. čuli vijesti o mirovnim pregovorima između SAD-a i Talibana te smo se nadali miru i boljoj budućnosti.

Nakon položenog prijemnog ispita, napokon sam upisala fakultet. Godine 2020. i 2021. bile su među najuspješnijima u mom životu jer sam pronašla svoj put i bila na korak do ostvarenja svojih ciljeva.

Studirala sam šerijatsko pravo i islamske znanosti jer sam željela postati uspješna odvjetnica, pa sam se prijavila na dvogodišnji program pravnih vještina u organizaciji Asia Foundationa i Ministarstva visokog obrazovanja.

Istodobno je rat između Talibana i vladinih snaga eskalirao. Sigurnosna situacija sve se više pogoršavala, a zbog ekstremnih toplinskih valova nastava na fakultetu i program pravnih vještina održavali su se djelomično uživo, a djelomično na daljinu.

Pratila sam vijesti o padu pokrajina, jedne za drugom, ali sam i dalje razmišljala o svojim ciljevima i radila na njihovu ostvarenju. Dana 13. kolovoza 2021. rat je stigao pred vrata našeg grada Herata. Sljedećeg dana pokušavala sam se spojiti na online predavanje u svojoj sobi kada je moj brat otvorio vrata i rekao: „Pusti to, gotovo je.”

Kraj snova

Padom Herata više nije bilo ni ispita, ni prezentacije, ni ikakvih vijesti o nastavi ili njezinu nastavku. Sve su moje nade odjednom ishlapjele pred očima: kao da sam bila u lijepom snu, a netko me probudio snažnim udarcem.

Toliko snažnim da me ostavio bez riječi i suza. Imala sam osjećaj kao da mi se duša odvojila od tijela i da je sve što je ostalo bilo moje beživotno tijelo.

Srce mi je gorjelo od želje da nastavim studirati i pohađati kolegij pravnih vještina, ali u potpunom očaju nisam mogla učiniti ništa osim plakati.

Nakon nekoliko mjeseci otvorila su se privatna sveučilišta, ali o otvaranju državnih nije bilo nikakvih vijesti. Šest mjeseci kasnije napokon su se otvorila i državna sveučilišta. Intenzivno sam učila posljednja tri semestra i dovršila diplomski rad. Trebala sam ga obraniti u subotu (24. prosinca) i prisustvovati promociji svoje generacije u ponedjeljak (26. prosinca).

Međutim, u utorak, 20. prosinca 2022., donesena je uredba kojom se djevojkama zabranjuje pohađanje sveučilišta.

Kontaktirala sam svog profesora, a on mi je rekao: „Dođi i obrani svoj rad; već si diplomirala.”

U subotu ujutro krenula sam prema sveučilištu, sretna što mi je dopušteno obraniti diplomski rad, ali i tužna jer su mnoge druge djevojke odustale.

Kad sam stigla pred ulaz u sveučilište, jedan pripadnik talibana blokirao je ulaz i nije mi dopustio da izađem iz rikše kojom sam došla.

Na kraju sam ipak izašla i požurila prema ulazu, ali on mi je stao na put s puškom.

Ignorirala sam ga i prišla vratima. Zgrabio je remen moje torbe za laptop, povukao ga i grubo rekao: „Zar ne razumiješ što govorim?! Ili da ti raznesem glavu?!”

Ispalio je hitac u zrak, a u ušima mi je zazvonilo neko čudno i neugodno zujanje.

Jedan prolaznik prišao mi je i rekao: „Sestro, molim te, idi.” Bio je to jedan od sveučilišnih zaštitara kojeg sam poznavala. Otišla sam i uputila se prema izdavačkoj kući Shame Danesh. Čim sam ušla, preplavio me bijes, a suze su mi potekle niz lice. Suze u mojim očima postale su poput mora koje se ne može osušiti.

Više me nije bilo briga vidi li me itko kako plačem dok sam odlazila odande. Hodala sam kući u suzama kad sam začula kako mi zvoni mobitel.

Bio je to moj otac i pitao me: „Jesi li završila obranu i kako je prošlo?” Plačući sam mu u jednom dahu ispričala sve. Tješio me, govorio o teškoćama i patnjama koje je i sam prošao te mi savjetovao da budem strpljiva i ustrajna.

Od jednog cilja do drugog

Došla sam kući, malo odspavala, a zatim počela tražiti online tečajeve i obrazovne prilike. Kako nisam mogla pronaći ništa odgovarajuće, počela sam čitati knjige.

Dva puta tjedno sudjelovala sam u ženskoj čitateljskoj grupi. Čitale smo različite knjige, ali ovaj put mi je zaista trebala motivacijska i psihološka knjiga.

Otišla sam u grupu i vidjela naslov knjige „Orkanski visovi“. Čitanje te knjige dalo mi je motivaciju da ponovno krenem ispočetka i pomoglo mi da se obnovim. Gotovo godinu dana nakon završetka preddiplomskog studija, uspjela sam na daljinu obraniti svoj rad.

Ali više nisam imala entuzijazma jer su se moji ciljevi potpuno udaljili od svojeg prvotnog puta. Morala sam postaviti nove ciljeve. Počela sam učiti, istraživati i sudjelovati u online programima.

Započela sam online tečajeve informatike i engleskog jezika, ali nakon nekoliko mjeseci su ponovno otkazani zbog ograničenja Talibana i od tada nema nikakvih vijesti o njihovu nastavku.

Donesena je uredba kojom se djevojkama dopušta pohađanje obrazovnih tečajeva pa sam se i ja prijavila na jedan tečaj uživo, ali su ubrzo prekršili obećanje i ponovno ga zabranili.

Tijekom posljednje tri godine sudjelovala sam u raznim online programima, edukacijama i konferencijama jer mi posao iz snova trenutačno nije dostupan.

Shvatila sam da je korijen svih ovih problema nedostatak svijesti. Predajem u online školama djevojkama koje su već gotovo dvije godine lišene obrazovanja, a također sam počela predavati kolegije islamske kulture na sveučilištu.

Želim se boriti protiv neznanja i nepravde na svoj način. Bilo da prenosim svoje skromno znanje čitajući redak iz knjige, pišući ili pak usađujući nadu i oživljavajući njezine uvele pupoljke u svom srcu i srcima drugih ljudi.

Nadam se boljem sutra i svjetlijoj budućnosti za svoju zemlju. Naša generacija koja je pretrpjela ovu nepravdu i neznanje nikada neće odgojiti dijete koje će se pokoriti tlačiteljima i neznalicama. Neće dopustiti da se takvo gorko iskustvo ponovi i treći put u povijesti.