Panoramski pogled na zdanja od bijelog mramora u Ašgabatu. Fotografija: John Pavelka putem Wikimedia Commons. CC BY 2.0

Glavni grad Turkmenistana, Ašgabat, ne odaje dojam žive prijestolnice; više podsjeća na visokobudžetnu filmsku kulisu s koje su glumci netragom nestali. Grad je od 2013. godine upisan u Guinnessovu knjigu rekorda kao mjesto s najvećom koncentracijom zgrada obloženih bijelim mramorom, i to zahvaljujući nevjerojatnim 543 građevinama koje su prekrivene s čak 4,5 milijuna četvornih metara blistavog talijanskog kamena.

Pod nemilosrdnim suncem Srednje Azije, grad djeluje zasljepljujuće. Monokromatski je to krajolik tornjeva boje bjelokosti i pozlaćenih kipova koji odašilju sliku apsolutnog savršenstva. Snimke s terena otkrivaju grad koji je sablasno „besprijekoran”, no istovremeno neobično lišen kaosa svojstvenog glavnim gradovima.

Međutim, ovaj estetski odabir nadilazi samu arhitekturu; on je manifest državne politike. Režim predsjednika Serdara Berdimuhamedowa, de facto diktatura, koristi ovaj „Bijeli grad” kao vizualni alat za pokazivanje moći i stabilnosti ostatku svijeta, vješto maskirajući posvemašnju izolaciju zemlje i njezine gospodarske nedaće. Stvaranjem prostranog, sterilnog i „savršenog” okružja, vlast nastoji konstruirati narativ o nacionalnom blagostanju, dok same ulice ostaju prazne i otuđene od naroda kojemu su navodno namijenjene.

Paradoks vrijedan 14 milijardi dolara

Trošak urbane preobrazbe Ašgabata procjenjuje se na više od 14 milijardi dolara. Taj financijski titanizam pogoni „plavo zlato’’, odnosno turkmenske rezerve prirodnog plina, četvrte po veličini u svijetu. Iako vlada oko 85 posto prihoda ostvaruje izvozom energenata u Kinu, Rusiju, a potencijalno i Europu, to se bogatstvo rijetko prelijeva na stanovništvo.

Stambeni kompleksi od bijelog mramora duž avenije Garyşsyzlyk u Ašgabatu. Fotografija: Bayram A putem Wikimedia Commons. CC BY-SA 4.0.

Umjesto toga, sredstva se usmjeravaju u projekte taštine. Od najvećeg zatvorenog panoramskog kotača na svijetu do stadiona u obliku konjske glave, prioriteti vlasti posve su jasni. Opsjednutost monumentalnošću vuče korijene još od prvog predsjednika, pokojnog Saparmurata Niyazova, poznatog po nalogu da se usred pustinje izgradi ledena palača. Danas se to naslijeđe nastavlja u rigidnom sustavu u kojem vlast na izborima osvaja gotovo 99 posto glasova, dok se stopa nezaposlenosti procjenjuje na 60 posto.

Rezultat je „Grad mrtvih”: prijestolnica koja obara rekorde, ali u kojoj smiju živjeti samo prijavljeni stanovnici, zbog čega su nove gradske četvrti sablasno prazne.

Oskudica u sjeni blještavila

Dok se Ašgabat ponosi rekordnim brojem fontana na javnim površinama koje rade danonoćno kao vizualni dokaz državne moći, ostatak zemlje presušuje. Turkmenistan se trenutačno suočava s pogoršanjem vodne i humanitarne krize.

Opstanak zemlje ovisi o rijeci Amu-Darji, vitalnoj arteriji koja se ubrzano povlači pod pritiskom klimatskih promjena i neodgovornog regionalnog upravljanja. U ruralnim pokrajinama voda postaje luksuz, dok u prijestolnici služi kao dekorativna igračka kojom se održavaju bujni, umjetni parkovi „Bijeloga grada”.

Fontana “Oguzkhan i sinovi”. Fotografija: Wikimedia Commons. Licenca: CC BY 2.0

Nesrazmjer je vidljiv i u sve ozbiljnijoj prehrambenoj krizi. Unatoč blistavim mramornim zgradama i bogatstvu koje država crpi iz prirodnog plina, Turkmenistan uvozi čak 60 posto hrane. Prosječna turkmenska obitelj zaglavljena je između hiperinflacije i nestašice, često trošeći 70 do 80 posto svojih prihoda na osnovne namirnice. Doslovni „redovi za kruh” postali su svakodnevna pojava: građani satima čekaju ispred trgovina u državnom vlasništvu kako bi kupili subvencionirano brašno ili ulje, a često ostaju praznih ruku kad zalihe nestanu.

Dok prosjačenje i pretraživanje otpada u potrazi za hranom postaju sve češći prizori u pokrajinama, državni mediji stvaraju privid obilja. Paradoksalno, dok se građani bore za goli opstanak, režim planira ukinuti subvencije za hranu, tvrdeći da je stanovništvo dovoljno imućno za prepuštanje „slobodnom tržištu”.

Sustavno zanemarivanje stanovništva ide ruku pod ruku s izrabljivanjem; tisuće zaposlenika javnog sektora, uključujući učitelje i liječnike, svake sezone prisilno rade u poljima pamuka kako bi se ispunile poljoprivredne kvote. Mramor Ašgabata doslovce počiva na isušenoj zemlji i na radu gladnog naroda.

Digitalni i fizički nadzor

Nitko se ne usuđuje propitkivati očiti nesrazmjer između blistave mramorne prijestolnice i naroda koji se bori za preživljavanje uslijed totalitarnog režima uspostavljenog 1991. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza i stjecanja neovisnosti. Turkmenistan je jedno od najzatvorenijih društava na svijetu; po razini izolacije i restrikcija usporediv je tek sa Sjevernom Korejom.

KNB (tajna policija) nadzire svaki digitalni korak, a korištenje VPN-a kažnjivo je djelo. Informacije su strogo kontrolirane: strana izdanja i knjižnice sustavno su ugašeni i zamijenjeni državnom propagandom, poput Ruhname — duhovnog vodiča koji je napisao bivši diktator Niyazov, a koji je nekoć bio obvezna literatura na razgovorima za posao i vozačkim ispitima.

Luk neutralnosti i pozlaćeni kip bivšeg predsjednika. Fotografija: Wikimedia Commons. Licenca: CC BY-SA 4.0.

Nadzor nije samo digitalan, već i fizički te uvelike rodno uvjetovan. Žene su otpuštane iz državnih službi zbog nošenja šminke, umjetnih trepavica ili „zapadnjačke” odjeće umjesto tradicionalne. Mladiće privode i prisiljavaju na brijanje ako se procijeni da im je brada „previše radikalna”. Čak je i pravo na putovanje postalo režimsko oružje; država vodi opsežnu crnu listu građana kojima je zabranjen izlazak iz zemlje, čime ih drži zatočenima u vlastitoj domovini.

Oni koji se usude osporiti taj narativ često jednostavno „nestanu”. Kampanja „Dokažite da su živi!” („Prove They Are Alive!”) dokumentira više od 120 slučajeva prisilnih nestanaka, među kojima su bivši ministar vanjskih poslova Boris Shikhmuradov i novinarka Ogulsapar Muradova, čije je tijelo nakon povratka obitelji pokazivalo jasne znakove mučenja. U zatvorima poput Ovadan-Depea, svaki otpor guši se izolacijom i izgladnjivanjem, daleko od blistavih fontana.

Međunarodnim promatračima Ašgabat služi kao suvremeni „Terezín” — grad kojim je Adolf Hitler zavaravao inspektore Crvenog križa — kulisa podignuta kako bi prikrila unutarnje raspadanje. Slično tome, Ašgabat je remek-djelo obmane: mjesto gdje se arhitektonska grandioznost koristi kako bi se zamaskiralo stanje u zemlji koja na ljestvici slobode ostvaruje tek 1 od 100 bodova.

Tragedija „Mramornog miraža” leži u tome što je riječ o projektu taštine izgrađenom na temeljima oskudice. Kako se klimatske promjene ubrzavaju, a rijeka Amu-Darja nastavlja povlačiti, bujne parkove s fontanama bit će sve teže opravdati. To služi kao upozorenje za 21. stoljeće: režim može uvoziti najfinije materijale iz Italije i Turske, ali ne može uvesti dušu gradu koji je obuzet strahom.

U konačnici, veličina jedne države ne može se mjeriti tonama uvezenog mramora niti rekordnom visinom njezinih spomenika. Pravo blagostanje ogleda se u kvaliteti života, sigurnosti opskrbe hranom i digitalnoj slobodi ljudi koji koračaju njezinim ulicama. Ašgabat možda blista na suncu, no bez temelja ljudskih prava i dostojanstva ostaje krhak i prazan spomenik pretjerivanju.