Djevojčice pohađaju vjersku školu u Afganistanu. Slika preuzeta iz videa „With no access to education beyond 6th grade, girls in Afghanistan turn to religious schools” s YouTube kanala Associated Press.

Ovaj je članak napisala Asma u 2025. godini. Objavljen je uz njezino dopuštenje u posebnoj rubrici koja objavljuje priče djevojaka iz Afganistana nakon dolaska Talibana na vlast u kolovozu 2021. godine.

Sudbina djevojčica i žene u pod talibanskom vlašću u Afganistanu podsjeća na distopiju koja je opisana djelu Magaret Atwood “Sluškinjina priča”. Baš kao i u romanu, religijski i ekstremistički režim oduzeo je ženama sva društvena, ekonomska i ljudska prava.

U protekle tri i pol godine Talibani su nam učinili isto, lišivši nas najosnovnijih prava. Zašto? Što je naš zločin? To što smo rođene kao djevojčice?

Da, rođene smo kao djevojčice, ali nismo počinile nikakav zločin.

Sjećam se da sam bila u srednjoj školi i polako se pripremala za ispite, kada smo čuli vijest: Ashraf Ghani, naš predsjednik u bijegu, napustio je zemlju, a Talibani su zauzeli glavni grad.

Za tinejdžericu poput mene, punu snova i nade za moje obrazovanje i budućnost, ta vijest je bila noćna mora, koja još uvijek nije završila, ni nakon toliko vremena. Noćna mora koju živim svakog dana i svake noći, i koja je sada postala dio mog života, i dio života milijuna afganistanskih djevojaka.

U početku su nam Talibani dopuštali da polažemo ispite, a mi smo se nadale da će škole i sveučilišta ostati otvoreni za djevojke. No ta se nada brzo pretvorila u očaj. Vrata znanja i prilika brzo su zatvorena rukom vlasti i više se nikada nisu otvorila.

Odlazila bih do školskog dvorišta samo da vidim svoje školske kolege, učitelje, učionicu, pa čak i svoju staru školsku klupu. No ulazak mi je bio zabranjen. Dugim pogledom bih ih promatrala izdaleka, a potom se vraćala kući sa knedlom u grlu.

Tijekom tog vremena stalno sam si postavljala pitanja, kao i svojoj obitelji i prijateljima: Koji je naš zločin? Zašto se osnovno i prirodno pravo djevojčica tako lako uskraćuje? Zašto mi, tinejdžerice, moramo tugovati zbog gubitka svojih prava umjesto da živimo slobodno?

Često sam se uspoređivala s djevojkama u drugim zemljama — koliko su sretne što idu u školu, na sveučilište, što slobodno šeću, posjećuju knjižnice — dok su meni i milijunima drugih uskraćena ta jednostavna, temeljna prava.

Kako je vrijeme prolazilo, teret očaja je postojao sve teži. Svaka djevojka koju bih srela postavljala je ista bolna pitanja, a nijedna od nas nije imala odgovore.

Jer neznanje, po svojoj prirodi, ne nudi nikakvu logiku.

Bilo je teško, kao tinejdžerici, izaći iz tog mračnog stanja. No pronašla sam način uz podršku svoje obitelji. Pridružila sam se tajnom centru za učenje engleskog jezika u istočnom gradu Heratu, gdje su naši hrabri učitelji potajno podučavali djevojke engleski.

Nakon godinu dana napornog rada, postigla sam izvrsnu razinu engleskog jezika. Na prijedlog voditelja centra, čak sam i sama postala učiteljica te sam podučavala engleski djevojkama svoje dobi i mlađima. Stjecanje znanja ispunjava, ali njegovo dijeljenje je još dragocjenije.

Uz podučavanje, slobodno vrijeme kod kuće koristila sam i za dodatno čitanje i proširivanje znanja.

Zaokupila sam se istočnom i zapadnom književnosti — „The Useless Sex“ Oriane Fallaci, ponovno sam čitala „Sluškinjinu priču“, „Girl, Wash Your Face“ Rachel Hollis, knjige iz psihologije kako bih ponovno probudila nadu, duhovna djela poput Rumijeva „Masnavija“, te povijesne knjige poput „Povijesti svijeta“ Ernesta Gombricha.

Pitala sam se jesu li i druge nacije kroz povijest dijelile našu sudbinu? Ili mi samo slijepo ponavljamo prošlost?

Te su knjige otvorile moje oči i proširile moj pogled na život. Iako me čežnja za formalnim obrazovanjem nikada nije napustila, nastavila sam tražiti alternative.

Na kraju sam pronašla online sveučilište u SAD-u, University of the People, gdje sam mogla upisati preddiplomski studij ako ispunim uvjete. Prijavila sam se na smjer poslovne administracije i nakon nekoliko mjeseci primila potvrdu o prijemu.

Planiram započeti studij u travnju i iznimno sam uzbuđena. Ipak, ne mogu ne osjećati duboku tugu što mnogim drugim djevojkama obrazovanje i dalje nije dostupno. Željela bih da i one imaju priliku studirati, ako ne uživo, barem na daljinu.

Imam sreću da me moja obitelj oduvijek podržavala i ohrabrivala.

Moj otac i majka uvijek su govorili meni i mojim sestrama: “Prvo učite i postanite samostalne, a tek onda planirajte ostatak života.”

Bez njihove podrške možda bih ostala poput tisuća drugih djevojaka, tiha, zaboravljena, bez nade, sjedeći u kutu kuće. No uz njihovu pomoć postigla sam visoku razinu engleskog jezika, upisala američko sveučilište i, ako Bog da, jednog dana ću završiti i diplomski studij, pa čak i doktorat.

San mi je da će jednog dana sve obitelji prepoznati važnost podrške i osnaživanja svojih kćeri.

Sada, kada se osvrnem na to tko sam bila prije tri i pol godine, shvaćam da više nisam ista osoba. Sada sam puno zrelija, mudrija i snažnija.

Spremna sam graditi svijetlu budućnost i krenut ću naprijed, snažnija nego ikad, prema svojim ciljevima i svojim snovima.